U znaku hrvatskih solista

Protekla sezona počela je koprodukcijom Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci Jevgenija Onjegina P. I. Čajkovskog, nastalom dogovorom dviju kazališnih uprava na odlasku. Obje su ga nove uprave prihvatile, ali se projekt ubrzo pretvorio u vruć krumpir. Isključivanjem iz projekta dirigentice Nade Matošević u Rijeci i, posljedično, odustajanjem predviđenoga redatelja Róberta Alföldija, projekt je došao u pitanje pa je umjesto u Rijeci prvo postavljen u Zagrebu, koji je pribavio novoga redatelja Michała Znanieckog. Tako su oba kazališta dobila loše uprizorenje Čajkovskijeva remek-djela, u kojem sve što se zbiva na sceni ide na štetu glazbe i u raskoraku je s predloškom Puškinova romana u stihovima. U Zagrebu su na predstave „privođeni“ umirovljenici kako bi se ispunilo rekordnih jedanaest polupraznih izvedbi, koliko ne bilježe ni najpopularniji naslovi u posljednjih dvadesetak godina, a Onjegin ipak nije toliko popularan u široke operne publike.

Đavo u selu baleta HNK-a Split  / Snimio Matko Biljak

Osijek i Rijeka postavili su svaki svojega Mozartova Don Giovannija, Osijek još Puccinijevu La Boheme, a Rijeka skraćeno-adaptirano-komornu Bizetovu Carmen te Stravinskijeva Kralja Edipa i InferNO Milka Kelemena u kojemu se na pozornicu vratila Dunja Vejzović. Splitska opera svoju je Carmen ostvarila u suradnji s Narodnim pozorištem u Sarajevu, pridodala joj popularnu Puccinijevu Madamu Butterfly i u njima, kao važno pojačanje, angažirala gruzijskog tenora Mikheila Sheshaberidzea. Zagrebačka je opera najprije usrećila publiku žanrovskim hibridom Mimi Frédérica Verrièresa, a zatim solidnim ostvarenjima Brkanovićeva Ekvinocija te Debussyjevih Pelléasa i Mélisande. Ne repertoaru je ponovno bio Parsifal. Osebujan događaj sâm po sebi bila je praizvedba fantastične opere Madame Buffault Borisa Papandopula na otvaranju 28. MBZ-a, u izvedbi studenata Muzičke akademije.

Dugačke sjene osobnih obračuna

Nezapaženo je u domaćim medijima prošlo gostovanje Zagrebačke opere u Brnu potkraj studenoga, na 4. međunarodnom Janáčekovu festivalu, s njegovom Jenufom. Slučaj dirigentice Nade Matošević, koja je nedavno dobila otkaz, vrhunac je svekolike nakarade, u što se sve više pretvara način funkcioniranja hrvatskoga kazališnog života. S formalne strane slučaj je jasan – Nada Matošević nije smjela otići bez odobrenja. No kada se sagleda širi kontekst slučaja jasno je o čemu je riječ. Nada Matošević, kao šefica dirigentica HNK-a Ivana pl. Zajca, cijele sezone nije imala prilike ništa raditi, a kada je zatražila odobrenje za nekoliko dana gostovanja, ono joj je uskraćeno jer da mora biti na raspolaganju kući u kojoj joj se ne daje ništa raditi.

Protekle sezone hrvatskim su se kazalištima intenzivno bavile inspekcije. Hoće li od svih tih revizija i nalaza išta biti osim pustih izvještaja i upozorenja? Dokad će vladati nebriga i nezainteresiranost osnivača i vlasnika kazališta, a zapravo cijeloga društva? Sustav koji omogućuje pa i dopušta (jer ništa ne sprečava niti kažnjava) nepravilnosti u radu i poslovanju; da osobna netrpeljivost (čitaj kao skidanje predstava s repertoara i rashodovanje, odnosno uništavanje fundusa i scenske opreme te onemogućavanje umjetničkog rada nepoćudnim pojedincima) utječe na rad institucije; mogućnost da odlazeći dolazećima ostavljaju kosture u ormaru u obliku skrivenih financijskih obveza i da uopće postoji mogućnost ulaska u dugove unatoč propisanim redovitim (valjda?) financijskim izvještajima koji se trebaju podnositi, a onda (valjda?) i kontrolirati od strane osnivača, vlasnika i famoznih kazališnih vijeća.

Osobna netrpeljivost dovela je prije nekoliko godina do rashodovanja veoma uspjele produkcije baleta Bajadera u Zagrebu (i ne samo nje!), zbog čega se protekle sezone radila nova produkcija toga, u Petipaovoj koreografskoj postavci, tako klasično usidrena djela. Izborom koreografa Vasilija Medvedeva, koji je Bajaderu tom prigodom radio prvi put, danak neiskustvu platio je novi, mladi ravnatelj Zagrebačkog baleta Leonard Jakovina. Sâm je nastupao u staroj Bajaderi pa su mu trebale biti jasne smjernice s kojima bi mogao eventualno nadmašiti staru predstavu. I tu su u izboru koreografa, s mogućnošću sudjelovanja već provjerenih autora, ulogu imali i osobni razlozi.

Disciplinirani i virtuozni plesači

Johannes Faust passion barda hrvatskih koreografa Milka Šparembleka postavljen je kao djelo iz njegova opusa, što je, kao istaknut dio, utkan u hrvatsku kulturu. Zagrebački balet protekle su sezone usrećile i dvije predstave bez kojih je lako mogao, trodijelni Ženski rukopis i dvodijelni Kraljevi bogova. Posljednja, u koprodukciji HNK-a i Muzičkog biennala, primjer je kupnje mačka u vreći: HNK daje plesače i infrastrukturu, od Biennala dobiva autore, a s autorima već kako se posreći. Ovdje ih se našla nekolicina s izrazitim problemom poimanja plesnosti u bilo kojem obliku ili stilu, osobito u prvom dijelu predstave Kompleksna poezija Tomislava Olivera. Drugi dio, Mehanizam sebičnoga gena Ivane Kiš, bio je tek nešto bolji zbog ritmičnijega protoka glazbe. Jesu li ti skladatelji uopće bili svjesni da trebaju napisati glazbu za ples(anje) i za kazalište? Koreograf Pascal Touzeau svemu je dao dodatnu dimenziju zastranjivanja u bezidejnosti geometrijskih formacija. Iz sve te muke, uzdajući se isključivo u brojanje, jer drugih impulsa u toj glazbi i kvaziteoretiziranju njezina sadržaja jednostavno nema, junački su izašli plesači Zagrebačkog baleta, disciplinirani, savršeno ujednačeni i izmučeni – nepotrebno. Svaka im čast.

Splitski balet zaokružio je sezonu trima djelima iz hrvatskog repertoara. Uz Mačka u čizmama Brune Bjelinskog, u koreografiji Ljiljane Gvozdenović, i Tramvaja zvanog čežnja Mladena Tarbuka i Dinka Bogdanića, važan je povratak na scenu nacionalnog djela Đavo u selu Frana Lhotke. I to ne samo zbog prigode 80. obljetnice praizvedbe nego i zato što je djelo već predugo odsutno, ponajprije s pozornice HNK-a u Zagrebu. Koreografiju Pije i Pina Mlakara prenijeli su Ljiljana Gvozdenović i Dinko Bogdanić. I ponovno je Đavo osvojio publiku, solidnošću glazbene izvedbe i uprizorenja, detaljno dorađenim elementima plesa i glume, specifičnim duhom i karakterom, ali i entuzijazmom splitskog ansambla.

Riječki balet ostvario je dvije dvodijelne predstave, Barok-balet, Dozvoli mi da plačem (Vivaldijeva Četiri godišnja doba u koreografiji Ronalda Savkovića i Farinelli Il Castrato na Händelovu glazbu, u koreografiji Balazsa Baranyaija) te Šeherezadu (u koreografiji Lea Mujića) i Carmen (u koreografiji R. Savkovića). Savković upravo napušta riječki ansambl na vlastiti zahtjev. Nadovezujući se na dugogodišnje razdoblje ravnatelja Staše Zurovca, i Ronald Savković vodio je ansambl u modernom pravcu, nepovratno od baletne klasike, što je šteta.

U Osijeku i dalje traje nada u osnutak tj. obnovu stalnoga baletnog ansambla. Postojeće baletne snage unutar i izvan HNK-a postavile su Héroldovu Vragolastu djevojku, u koreografiji Svebora Sečaka. Što nakon toga i Orašara još treba napraviti da se ansambl doista konačno ustroji?

Početkom sezone nacionalnim prvacima proglašeni su Edina Pličanić i Tomislav Petranović u Zagrebačkom baletu te Giorgio Surian u Riječkoj operi. Riječki operni solisti obilježili su sezonu stalnim napretkom i afirmacijom. U rodnoj Rijeci konačno je prvi put, na gala koncertu, nastupila mezzosopranistica Diana Haller, solistica Državne opere u Stuttgartu. Gala koncert održala je sopranistica Kristina Kolar, zaokružujući niz uspješnih gostovanja u Zagrebu i Splitu te na turneji Mariborske opere u Japanu s naslovnom ulogom Verdijeve Aide. I Giorgio Surian imao je u Rijeci gala koncert, nakon Scarpije u koncertnoj izvedbi Tosce i Kreonta u Kralju Edipu te odličnih ostvarenja u Zagrebu – Nike u Ekvinociju i Klingsora u Parsifalu, uz Velimira u koncertnoj izvedbi Ljubavi i zlobe Vatroslava Lisinskog, u izvorniku i kritičkoj verziji partiture priređivača i dirigenta Mladena Tarbuka.

Nebriga države za prvake

Bariton Robert Kolar, s kolegom Ljubomirom Puškarićem, bio je nositelj naslovne uloge Onjegina, a ista je predstava u riječkoj inačici iznjedrila novu veliku nadu, sopranisticu Anamariju Knego. Uloga Tatjane odvela ju je u Krakov, gdje je uspješno nastupila uz poznatoga svjetskog baritona Mariusza Kwieciena u ulozi Onjegina te dobila laskave kritike.

Konačno su prestali nastupi kojekakvih, ni po čemu zanimljivih, inozemnih pjevača u Zagrebačkoj operi. Dubravka Šeparović Mušović ostvarila je čak pet novih uloga: Crkvenjarku u Jenufi, Jele u Ekvinociju, Geneviève u Pelléasu i Mélisande i Domu u Eri, uz Klitemnestru u Elektri, u inozemstvu. Dobili smo novog Eru u liku tenora Stjepana Franetovića. Vrijedi zabilježiti nastupe Domagoja Dorotića kao Lenskog, Cavaradossija i Ive; Luciana Batinića kao Scarpije, Gurnemanza i Arkela, Sofije Ameli Gojić kao Jele i Dome.

U travnju se navršila 35. godišnjica umjetničkog rada nacionalne prvakinje Ivanke Boljkovac. Nije joj priređena proslava za tako visoku obljetnicu. Doduše, poslana je da promiče program nove sezone HNK-a po zagrebačkim ulicama i kvartovima, što se može shvatiti kao oblik posebnog priznanja i povjerenja toj umjetnici u tako važnom zadatku. I to je primjer svekolike nebrige i nezainteresiranosti cijelog društva. Titulu nacionalnog prvaka dodjeljuje Ministarstvo kulture, dakle država, koja bi onda iza te titule trebala istinski stajati. Kao i iza svojih kazališta.